Miletić: Vlada mora spasiti Uljanik, to je jedini plan
Intervju s predsjednikom IDS-a o budućnosti Uljanika
PULA – „Grad Pula treba čuvati svoju industriju svim snagama. Smatram da bilo kakvo povećanje turističkih kapaciteta ne smije ići nauštrb industrije. Jer bi upravo industrija trebala imati prioritet u zemlji, posebno kad znamo da se radi o proizvodnoj djelatnosti koja zapošljava veliki broj ljudi i koja je izrazito izvozno orijentirana. Gotovo svi proizvodi koji nastaju u Pulskom zaljevu završavaju u izvozu.“, izjavio je danas predsjednik IDS-a Boris Miletić u vrlo otvorenom intervjuu za Glas Istre.
Miletić se osvrnuo na krizu nelikvidnosti Uljanika te je detaljno objasnio što bi država mogla i trebala učiniti da brodogradnja bude profitabilna i održiva djelatnost.
Intervju u cijelosti pročitajte u nastavku.
Nisam ja Ivan Jakovčić, ja sam Boris Miletić, izjavili ste nedavno. Jeste li zbog krize u Uljaniku prekrižili počasnog predsjednika stranke ili zbog javnosti hinite sukob s najmoćnijim istarskim političarom?
- Mislim da se ne radi ni o križanju ni o sukobu. Radi se naprosto o tome da je Ivan Jakovčić sam odlučio odustati od utrke za budući mandat u Europskom parlamentu. Objasnio je zbog čega je to učinio.
Ali i Vi ste mu na tom putu odustajanja od kandidature ipak nešto sugerirali.
- Što se tiče moje izjave da nisam Ivan Jakovčić, to je točno, zato što vidimo da postoje određene špekulacije oko njegovog angažmana u Upravnom odboru Maraka. Onog trenutka kada je Uljanik za strateškog partnera odabrao tvrtku Kermas ulaganja Danka Končara, rekao sam mu da se treba povuci, što je on na koncu i učinio. To sam mu sugerirao upravo da se ne bi špekuliralo o njegovom mogućem utjecaju na politiku IDS-a, odnosno lokalne uprave i samouprave.
Ne smatrate li da je Jakovčić s te pozicije, koju, ako ćemo iskreno, nikada nije ni trebao prihvatiti, trebao otići u trenutku kad se Kermas energija pojavila kao potencijalni partner u pulskom škveru?
- To je ono što sam rekao. Ne kad se javila, nego kad je izabrana. U tom je trenutku trebalo napustiti Afarak upravo kako bi se otklonile špekulacije oko sukoba interesa, kojeg formalno nije ni bilo.
Ne mislite li da je Jakovčić nanio štetu stranci već time što je bio dio Končarovog poslovnog carstva?
- Držim se činjenica, a one govore da se on maknuo iz Afaraka nakon što je Končarova tvrtka izabrana za strateškog partnera.
Želite reći da se IDS ni na koji način nije odrekao Jakovčića?
- Njega trebamo gledati kroz čitav njegov životni put, sve ono što je napravio za Istru, od njegovog mandata saborskog zastupnika do ministarske pozicije, od mandata istarskog župana do brojnih projekata koje je pokrenuo u Istri, od jakog suprotstavljanja nacionalizmu i radikalizmu u vrijeme Tuđamana…Mislim da je Jakovčić napravio puno toga dobroga za Istru pa to treba valorizirati.
No, sada pričamo o aktualnom trenutku, o krizi u Uljaniku. Je li Jakovčić svojim angažmanom za Končara prouzročio štetu IDS-u?
- U ovom gradu, a i šire, mislim da je svima jasno da je Uljanik oduvijek bio jedan bastion. Lokalna se politika nikada nije miješala u rad Uprave, niti je imala pristupa. Od doba Karla Radolovića, preko Antona Brajkovića, pa danas do Giannija Rossande nikakve poslovne odluke se nisu donosile izvan prostora Uljanika, niti je itko na njih mogao utjecati.
Kakav je odnos između Končara i IDS-a? Končar se pojavljuje u projektima, konkretno Barbariga i Dragonera, zbog kojih su neki čelnici vodnjanskog IDS-a završili na optuženičkoj klupi.
- Ne postoji nikakav odnos IDS-a prema Končaru. Ne možemo govoriti o povezanosti IDS-a s bilo kojim pojedincem, tko god on bio. Lokalna samouprava može samo stvarati uvjete, okvire za razvoj poduzetništva, gospodarstva, ali ne za neku pojedinu osobu. Što se tiče Barbarige i Dragonere, ti ljudi su odgovarali pred sudom i za to su snosili sankcije. Ali dovoditi to u kontekst povijesti odnosa s određenim pojedincem naprosto nije moguće.
Končar nije investitor od vašeg povjerenja?
- Imamo jednak pristup prema svima. Ima jako puno poduzetnika koji žele investirati u Pulu, Istru. Pula je, ako pogledamo službene statistike, najpoduzetničkiji grad uz Zagreb, imamo najviše poduzetnika po radno sposobnom stanovniku. Drago mi je da investitori prepoznaju Istru kao dobru regiju za ulaganja.
Često se spominju i prostorno-planski dokumenti vezani uz Uljanik. U prošlosti se Grad Pulu prozivalo da pokušava u Uljaniku progurati turistički sadržaj, no Vi ste to dosad demantirali. Je li ikada od Grada Pule zatražena izmjena sadašnje brodogradilišne namjene na tom prostoru?
- Ne, prostor Uljanika, cijela ta zona je definirana kao brodogradilišna luka. Unutar nje definirane su poimence namjene koje se tamo mogu vršiti, one su apsolutno sve vezane uz brodogradnju, isključivo uz nju. Postoje samo dvije namjene koje nisu brodograđevne, to su zubarska ordinacija i ona opće medicine. To su jedine dvije namjene koje nemaju veze s brodogradnjom. Niti jedna druga namjena na tom području nije moguća.
I nitko nije tražio ništa drugo?
- Ne, nikada.
Ali već se neko vrijeme spominje marina za megajahte. Zar Vam nitko iz Uprave Uljanika to nije rekao?
- Nitko od Grada nije zatražio nikakvu izmjenu. Da bi se započela izmjena Prostornog plana, prvo je potrebna odluka Gradskog vijeća. Nakon toga slijedi izrada, zatim javna rasprava pa prikupljanje suglasnosti javnih tijela, uključujući ministarstva, da bi na koncu opet Gradsko vijeće o tome moglo raspravljati. Ta se procedura ne može obaviti preko noći, niti se može obaviti, a da nitko o tome ništa ne zna. Još jednom ću ponoviti, Grad Pula nikada nije zaprimio nikakav prijedlog izmjene plana koji se tiče područja brodogradilišne luke Uljanik.
Ali negdje ste morali čuti, pročitati da Uprava već neko vrijeme spominje marinu za megajahte.
- Mogao sam pročitati da Uprava predlaže da se ide u diverzifikaciju određenih poslova, ali ponavljam - da bi takvo što bilo moguće, potrebno je uputiti zahtjev prema Gradu, što nitko nije učinio. A moj stav je vrlo jasan: u ovome gradu nećemo donijeti nikakvu izmjenu Prostornog plana za područje Uljanika koja bi na bilo koji način štetila brodogradnji ili radnicima. Nikada to nećemo učiniti.
No, marina se gradi ili bi se trebala graditi na Katarini. Ne bi li Končaru bilo ljepše da preko puta ima još jednu marinu, a ne pogled na industriju?
- Međunarodni natječaj za bivša vojna područja bio je raspisan još za vrijeme mandata premijerke Jadranke Kosor, dakle prije osam, devet godina. I tada su svi koji su htjeli pristupiti tom natječaju znali da je nasuprot tog područja Uljanik, cementara, Tehnomont. U Pulskom zaljevu se poveći dio toga odnosi na industriju. Svatko tko je tada pristupio natječaju morao je znati da je to tako.
Marina se, dakle, gradi na Katarini, govori se o onoj u Uljaniku, planirane su dvije i na Muzilu. Jesam li neku zaboravio? Je li u planu Pulski zaljev pretvoriti u turističko-nautički centar?
- Apsolutno ne, mislim da je za naš grad, županiju, ali i državu iznimno značajna industrijska proizvodnja. Današnji utjecaj turizma i udio turizma u hrvatskom BDP-u je prevelik. Turizam je lijep, ali to je vrlo fragilna djelatnost. Vidimo da mali poremećaji mogu dovesti do velikih promjena, kao što je bio minimalni eksces s izlijevanjem goriva u Raškom zaljevu. Stoga je u Hrvatskoj neophodno sačuvati preostalu industriju i pokušati doprinijeti razvoju nove. Grad Pula treba čuvati svoju industriju svim snagama. Smatram da bilo kakvo povećanje turističkih kapaciteta ne smije ići nauštrb industrije. Jer bi upravo industrija trebala imati prioritet u zemlji, posebno kad znamo da se radi o proizvodnoj djelatnosti koja zapošljava veliki broj ljudi i koja je izrazito izvozno orijentirana. Gotovo svi proizvodi koji nastaju u Pulskom zaljevu završavaju u izvozu.
Upravo je projekt Brijuni rivijera, odnosno turizam bio poticaj Jakovčiću i Veljku Ostojiću, bivšem direktoru tvrtke Brijuni rivijera, da započnu priču o preseljenju Uljanika. I Vi ste bili u Nadzornom odboru te tvrtke pa ste na neki način bili dio projekta.
- Mislim da je ta priča o preseljenju bila izrečena i unutar Uljanika, u vrijeme Karla Radolovića. Ako se dobro sjećam, upravo su iz Uljanika rješenja išla u smjeru pronalaska neke povoljnije lokacije. Ali bilo kakva ideja o preseljenju nije išla dalje od razmišljanja.
Sa sebe skidate bilo kakvu odgovornost za krizu u Uljaniku, no morali ste znati da tamo kuha.
- Odgovornost mora pratiti one ovlasti i alate koje imate. Realno, kakve ovlasti lokalna samouprava ima u odnosu na Uljanik? Nikakve. Nikada nismo postavljali Nadzorni odbor, direktore, niti članove Uprave, a oni su ti koji donose odluke i odlučuju u kojem će se smjeru razvijati tvrtka. Udio vlasništva Grada Pule u Uljaniku je točno 0,3 posto dionica, što je minimalno, zanemarivo. Ono što mi možemo i što smo činili jest da smo uvažavali njihove potrebe. Kada je trebalo mijenjati prostorne planove da bi se na otoku izgradile hale, Grad je to prihvatio. Bilo je inicijativa da se riva proširi, da tamo više ne prolazi pruga, ali ona je na zahtjev Uljanika ostala jer je bila neophodna za njihov proizvodni proces. Kada je trebalo graditi infrastrukturu, obalni kolektor, sve aktivnosti smo prilagodili njihovom poslovnom procesu. Ljeti smo, kad su bili na kolektivnom godišnjem odmoru, gradili crpnu stanicu unutar brodogradilišta da im ne bismo smetali. Uvijek smo bili maksimalno kooperativni prema njima.
Zašto se čekala eskalacija? Zašto ste čekali da radnici dođu pod Vaš prozor da biste otišli u Zagreb i razgovarali o budućnosti brodogradnje?
- To nije tako. Prvu informaciju koju sam zaprimio da Uljanik ulazi u razdoblje poteškoća bila je u rujnu prošle godine. Župan Valter Flego i ja smo se odmah, ali odmah uputili u Zagreb kod tadašnje ministrice Martine Dalić i predočili joj poteškoće u brodogradilištu. Nismo čekali nijedan dan, reagirali smo istog trenutka.
Što Vam je tada rečeno?
- Bio je to šok za sve nas. Uljanik nikada nije bio u takvim problemima. Doduše, i unutar brodogradilišta se moglo čuti da se stvari moraju mijenjati, ali se nitko nije bunio dok su plaće dolazile na vrijeme. Sjedne strane ste imali uspješnu priču, punu knjigu narudžbi, problemi su bili tipa: nemamo dovoljno radnika, moramo uvoziti radnu snagu. Odjednom su se pojavili problemi nelikvidnosti, problemi s poslovanjem i funkcioniranjem. Nakon toga se išlo u fazu traženja rescue aida u siječnju ove godine. I ministarstvo i Vlada su znali za nadolazeće poteškoće, a rescue aid je trebao poslužiti za šestomjesečno funkcioniranje tvrtke, do kada je trebalo usvojiti neke promjene u smislu smanjenja kapaciteta, broja ljudi, kako bi država mogla odobriti kompenzacijske mjere i u narednom razdoblju sanirati brodogradilište.
Bili ste i u Bruxellesu, snimili ste selfie sa županom Valterom Flegom na aerodromu i objavili ga na svom Facebook profilu. Je li bilo konkretnih rezultata tog vašeg putovanja?
- Kako da ne, prva stvar koju smo mogli utvrditi jest da Vlada nikada službeno nije poslala program restrukturiranja u Bruxelles. Oni su ga poslali 13. srpnja putem e-maila, a ne aplikacije. Ono što Bruxelles očekuje je jasan stav Vlade, što ona želi s hrvatskom brodogradnjom. Svjedočimo da se od tri ključna ministra koji se bave ovom problematikom dvojica, prema svemu sudeći, zalažu za stečaj, Zdravko i Goran Marić, dok je Darko Horvat za sanaciju. Imate disonantne tonove unutar Vlade. Ključni ljudi u EU-u razmišljaju da treba promijeniti odnos prema brodogradnji ako je u Europi mislimo zadržati. Ono što Hrvatska ne čini, a mogla bi, to su mehanizmi koje koriste Italija i Španjolska. Riječ je o osiguranom financiranju gradnje brodova. Za brodogradnju je ključna i dobra organizacija posla, ukoliko se to poremeti, dolazi do ovih problema koji su se dogodili u Uljaniku. Morate imati popunjenu knjigu narudžbi tako da se točno zna što se radi u određenom trenutku. Ne smije dolaziti do kašnjenja, do plaćanja penala..
Do onoga što se događa Uljaniku.
- Uprava Uljanika je za to najodgovornija, tu nema dileme. Hrvatska bi mogla ponuditi određene mehanizme, što smo i zatražili od Vlade, država se mora jasno odrediti prema toj djelatnosti, želi li je razvijati, zadržati. Ukoliko želi, onda treba osnovati jamstveni fond koji će omogućiti svim brodogradilištima u zemlji, ne samo Uljaniku, da imaju mehanizme financiranja da bi od ugovaranja posla do isporuke broda taj proces mogao nesmetano teći. Ukoliko imate problema s financiranjem, ne možete nabaviti materijal, s čime će radnici raditi? Normalno je onda da će se za jedan brod utrošiti puno više radnih sati nego što je bilo planirano. S obzirom da se radi o izvoznom proizvodu, Hrvatska banka za obnovu i razvoj trebala bi imati posebnu kreditnu liniju s povoljnijim kamatama, koja bi pratila brodogradnju kao izvoznu djelatnost. Apsurd je da HBOR financira izgradnju nekog šoping centra, a da s druge strane ne prati stratešku djelatnost koja ipak doprinosi puno više zajednici nego trgovina. Budući da naša brodogradilišta ne mogu konkurirati onim velikim svjetskim s linijskom proizvodnjom, potrebno je raditi specijalizirane brodove. Država bi mogla davati poticaj za istraživanje i razvoj, budući da je gotovo svaki brod koji izlazi iz Uljanika neka vrsta prototipa. To svi mogu koristiti jer se ne radi o horizontalnim potporama koje Europa zabranjuje, nego o vertikalnim. Nema danas u svijetu uspješne brodogradnje bez određenog oblika državne potpore. Valja pritom imati na umu da prema svim studijama na svaki uloženi euro u brodogradnju, ta industrija vraća barem tri. Da ne govorim o širem utjecaju. Bez brodogradnje mi ćemo u ovoj zemlji izgubiti školovane strojare, brodomontere... Svi će oni završiti vani, u Monfalconeu...
Ekonomist Dejan Sinković upozorava da je Uljanik bitan dio kičme istarskog gospodarstva. Što nam preostaje ako ta kičma pukne? Prijeti li nam potpuna paraliza?
- Na taj način ne želim niti razmišljati. Ovaj grad bez Uljanika ne mogu ni zamisliti. Ne želim uopće pomišljati na taj crni scenarij zato što postoje rješenja da se brodogradnja sačuva. Znam da u dijelu javnosti postoji razmišljanje da je već previše novca utrošeno u sanaciju brodogradilišta. Ali Uljanik je jedino brodogradilište u Hrvatskoj koje nikada nije sanirano državnim novcem.
Zar nemate plan b?
- Plan b mora biti kao plan a, to jest da Vlada očuva brodogradnju. Ne mogu zamisliti da bi se ijedna Vlada tako lako odrekla te djelatnosti koju ljudi u našoj zemlji znaju raditi.
No, crni scenarij je pred vratima. Upitno je hoće li uljanikovci dobiti plaću za rujan.
- Radnici su plaću za kolovoz mogli dobiti na vrijeme. To svi znaju. Tu se vrlo jasno vidi da je Vlada svojim nečinjenjem prouzročila nemalu štetu. Sam štrajk je sigurno nanio gubitke brodogradilištu, najmanje 25 milijuna kuna. Žao mi je što je, zbog neizvjesnosti koju je radnicima i njihovim obiteljima prouzročila Vlada, jedan dio radnika već otišao iz Uljanika.
Kako bi se eventualna propast Uljanika odrazila na pulsko i istarsko gospodarstvo, na gradski, odnosno županijski proračun?
- Uljanik je veliki kontributor prihodima Grada i Županije. Na godišnjoj razini govorimo o oko 12 milijuna kuna prihoda od poreza na dohodak koji se slijeva u gradski proračun. Bio bi to veliki udarac za javne financije. Ali bolje je razmišljati kako očuvati brodogradnju.
Govori se o IDS-ovom kadroviranju u Uljaniku...
- Mi nikada nismo kadrovirali, ali nikada, nikada, nikada. Od svih direktora, niti jedan nije član naše stranke. To su čista podmetanja.
Karlo Radolović je svojevremeno bio član Gradskog poglavarstva kada je Pulom vladao IDS.
- Da, bio je, ali nikada nije bio član IDS-a. I to u vremenima kad je bila poprilično velika kriza u Uljaniku. Nemojte zaboraviti da je tada Grad svoja potraživanja i potraživanja komunalnih društava u iznosu višem od 65 milijuna kuna s Uljanikom prebio preuzevši područje slobodne zone luke Pula. Mi smo novac zamijenili za zemljište da bismo pomogli njihovoj likvidnosti.
No, u zamjenu ste, kao što kažete, dobili zemljište od kojeg pretpostavljam da nešto zarađujete.
- Ništa ne zarađujemo. Poslovanje Luke Pula je uvijek na granici rentabilnosti. Od toga proračun Grada direktno nema ništa, ima samo od poduzetnika koji tamo rade. Ali htio sam reći da je u ovoj priči bilo previše politikantstva. Već su se drugog dana štrajka pojavili aktivisti, političke opcije koje su pokušale iskoristiti ljutnju, gnjev radnika i usmjeriti ih kontra naše politike.
Kažete da Uljanikovi direktori nisu članovi vaše stranke. Ali imamo slučaj Snježane de Gravisi, supruge istaknutog IDS-ovca Donalda de Gravisija, koja je u Uljaniku zaposlena odmah nakon što je kao predsjednica Uprave Arena trikotaže tu tvrtku odvela u stečaj.
- Mislim da ona nije članica naše stranke. Moram provjeriti.
Politika je imala svoje prste u Uljaniku. Primjer za to je Alen Damijanić koji je, nakon pročelničke funkcije u Istarskoj županiji, došao na mjesto financijskog direktora u brodogradilištu.
- Odgovor na to pitanje bi trebala dati Uljanikova Uprava. Kad govorimo o Alenu Damijaniću, i Vi i ja znamo da je on pripadnik HNS-a. Mislim da je on i jedini direktor koji je član neke stranke, ali to ne mogu dovesti ni u kakvu vezu s IDS-om.
Govorili smo o gospođi de Gravisi.
- Ne znam na kojem radnom mjestu radi, pretpostavljam da nije na nekom rukovodećem. Ali doista ne znam. O načinu kako je ona zaposlena u Uljaniku treba pitati njene nadređene. Ja o tome nemam nikakvih saznanja.
Kakve bi posljedice kriza u Uljaniku mogla ostaviti na IDS? Pretpostavljam da bi one bile drugačije kada bi brodogradilište opstalo od onih kada bi se ugasilo.
- Kao što sam rekao, ne želim pomišljati na neki crni scenarij. Želim razmišljati o nastavku proizvodnje, o tome da će se upravo dolaskom Vlade u Pulu 13. rujna donijeti konkretne odluke koje će pomoći hrvatskoj brodogradnji. Ljuti smo, ogorčeni zašto se odluke ne donose na vrijeme, zašto se Istru gleda drugačijim očima. Tražimo samo da se Uljanik tretira kao i druga velika poduzeća. Uljanik je na ime poreza samo u prošloj godini, koja nije bila poslovno uspješna i u kojoj su poslovali s gubitkom, platio oko 225 milijuna kuna u državni proračun. Zato se zalažemo za decentralizaciju jer kada bi novac koji se ovdje stvori ostao kod nas, onda sigurno ne bismo trebali pomoć Zagreba ni Vlade.